Pomažući djetetov vjerski život, daleko od toga da mu namećemo nešto strano, odgovaramo na njegov tihi zahtjev: Pomozi mi približiti se Bogu.

Montessori metoda u vjerskom odgoju

Novost Montessori metode prvenstveno je u novom poimanju i načinu gledanja na dijete. Za vrijeme njezina djelovanja odgojni pristup bio je usmjeren na ponavljanje i poslušnost, praćen nagradama i kaznama ovisno o djetetovom ponašanju. Za M. Montessori dijete je psihički obdareno još od rođenja, sposobno graditi vlastiti um i osobnost, spontano učiti određene vještine u skladu s biološkim redom osjetljivih razdoblja u poticajnom okruženju. M. Montessori brani stvarnost djeteta kao duhovnog embrija, koji se spontano razvija na račun okoline. Ona kaže: Dijete asimilira znanje ne inteligencijom kao odrasli već čitavom svojom psihom. Duhovni embrij iz okoline bogate hranjivim tvarima potiče prijelaz od nesvjesnoga k svjesnom, od nesvjesnih čina prema pozornosti – polarizaciji pažnje na određeni predmet, pokreće preobrazbu koja očituje izvanredne unutarnje kvalitete djeteta koje podsjećaju na fenomen više razine svijesti kao što je obraćenje.

Dijete se prema M. Montessori u transcendenciji kreće prirodno zato što ona odgovara njegovoj naravi. Postoji afinitet između njega i duhovnog svijeta. Kada M. Montessori govori o duhovnosti pri tome ona ne misli isključivo na vjeru, već na psihičku dimenziju čovjeka koja se rađa iz spoznaje o sebi kao pojedincu dostojnom ljubavi i poštovanja i svijesti da može ljubiti i poštivati druge. Duhovnost je stoga za M. Montessori, određeno iskustvo ljubavi koje odgovara djetetovoj nutarnjoj i egzistencijalnoj potrebi i utječe na skladan razvoj njegove osobnosti.

Kao katolkinja puno je istraživala djetetovu duhovnu težnju koja prolazi kroz razdoblje posebne osjetljivosti…. Ta osjetljivost pomaže djetetu da shvati vjeru kroz osjetila... Služeći se onim što nalazi u svijetu oko sebe, dijete stvara svoj vlastiti mentalni put. Svi utisci ne samo da prodiru u djetetov um, već ga i oblikuju. Taj posebni oblik uma, Montessori naziva  upijajući um.  U ovoj dobi dijete ne posjeduje samo vrlo finu osjetljivost, već je sposobno shvaćati mnogo dublje nego mi sami.

Montessori znala je razlikovati u djetetu osjećaj poleta koji vodi svakog čovjeka da nadiđe strogo materijalnu stvarnost. U djetetu postoji privlačnost koja je mnogo veća od materijalnog života. Ta težnja oduvijek postoji. Um po svojoj prirodi nastavlja razmišljati i uzdizati se. Čovjeka se treba shvatiti kao biće koje nikada ne ostaje na istoj razini, već teži za višim.

Montessori ističe važnost rada kao vlastito djetetovo djelovanje koje ne umara, već zabavlja i opušta. Pa ipak, ono je izrazito važno i ozbiljno jer doprinosi izgradnji njegove osobnosti. Samo rad i koncentracija vode preobrazbi koja očituje čovjeka kao duhovno biće. Montessori pedagogija djetetov rad promatra kao polaganu aktivnost koju dijete ponavlja, izvodi s puno ljubavi, predano i s radošću. Dovršava se tajanstveno nakon usavršavanja određene sposobnosti. Po završetku rada dijete izgleda opušteno, zadovoljno, željno društva, otvoreno za druge. M. Montessori kaže da se u djetetu nakon rada budi ljubav prema ljudima i stvarima, da postaje ljubazno prema svima, da se divi svemu lijepome. Rad zadovoljava djetetove tjelesne i umne potrebe i težnje njegove duše. Iz tih razloga M. Montessori otkriva odgojnu vrijednost tišine. Uzima je kao spontanu vježbu brige za sebe i druge. Tišina unatoč kaosu pomaže u pronalaženju nutarnjeg mira, izgradnji autentičnih odnosa s drugima, njihovom osluškivanju, empatiji i dobrom osjećanju u zajedništvu s drugima. M. Montessori time se distancirala od direktnog i autoritarnog odgojnog modela koji se primjenjivao u redovitoj pedagogiji gdje je tišina služila samo za prekid buke. Tišina se u Dječjoj kući vrednovala kao „duhovno iskustvo više razine“, privilegirani put za doticaj nutarnjeg života.

Sva njezina znanstvena istraživanja u okviru antropologije postaju temelj za iskustva i na području vjerskog odgoja. U Barceloni, u državnoj Montessori školi uvodi vjerski odgoj kao bitan cilj. O tim iskustvima M. Montessori govori kao o  pokušajima koji pokazuju kako vjera može biti praktično uvedena u život malog djeteta kao bogat izvor radosti i inspiracije. Maria Montessori više je puta izrazila oduševljenje djetetovim razvojem i tajnom djeteta kao takvoga. Promatrajući dijete otkriva njegovu nevidljivu unutarnju stranu i naziva je nutarnji učitelj. On upravlja djetetove radnje bez umaranja kroz radost i sreću prema točno zadanom programu: izgradnji odrasle osobe.

Montessori priprema okruženje za vjerski odgoj, malu, ali pravu crkvuatrium – pozivajući se na prostor koji je u antičkoj kršćanskoj bazilici služio kao predsoblje crkve. Na taj način željela je napraviti međuprostor između razreda i crkve.

Kateheza Dobrog Pastira – vjerski odgoj u montessori metodi

Slijedeći metodološku postavku i intuiciju Marije Montessori o prisutnosti religioznog instinkta u djetetu, Sofia Cavalletti i Gianna Gobbi nastavljaju  započeto djelo vjerskog odgoja  M. Montessori osmišljavajući vlastitu metodu poučavanja. Nova praksa vjerskog odgoja djece Kateheza Dobrog Pastira  dobiva naziv po prispodobi iz Ivanova evanđelja o Dobrom Pastiru.

Eksperimentiranje na području vjerskog odgoja Sofije Cavalletti i Gianne Gobbi pokazalo je da su djetetove duhovne potrebe svojstvene njegovoj prirodi i da trebaju biti zadovoljene kao i glad i žeđ, kao potreba da voli i bude voljeno, kao potreba za  spoznavanjem. Ove potrebe usmjeravaju dijete  prema navještaju vjere na koje dijete odgovara radosno.

Atrij, naziv M. Montessori za pripremljeno okruženje – gore naveden – posebno je mjesto  gdje dijete može upoznavati istine svoga kršćanskog života. Atrij nema ničeg sličnog s razredom, nije mjesto za poučavanje već vjerski život. Iz tih razloga postoje određena pravila potrebna za stvaranje intimnog, tihog i molitvenog ozračja kako u djetetu tako i izvan njega. Kod svakog susreta daje se različiti prikaz koji dijete ima na raspolaganju u narednim susretima. Pojedinačno ili u manjim skupinama djeca ponavljaju riječi ili geste koje su vidjela. Ponavljanjem i produbljivanjem bitnih elementa naše vjere dijete gradi svoj vlastiti identitet, otkriva Isusovu ljubav prema sebi i radost što je Božji suradnik.

Cavalletti sa svojim suradnicima izrađuje katehetska sredstva poštujući u potpunosti montessori načela. Nastala su kao plod eksperimentiranja i promatranja reakcija djece na vjerski sadržaj. Katehetska sredstva omogućuju djetetu da radi neovisno o odraslom, da se zadrži u razmatranju određenog evanđeoskog ili liturgijskog teksta i uđe u razgovor s Učiteljem koji govori u dubini njegove duše. Vrijeme kerigme – navještaja i upoznavanja Božje Riječi kao izvora rada Kateheze Dobrog Pastira dragocjeno je i važno za dijete. Ponavljanjem već upoznatih sadržaja, dijete u tišini i intimnom dijalogu pronalazi nutarnji mir, zadovoljstvo, otvara se djelovanju Duha Svetoga koji ga vodi u kontemplaciju i spontanu molitvu. Kroz rad s katehetskim sredstvom dijete dolazi do spoznaje žive Osobe, a ne pojma. Razdoblje djetinjstva je privilegirano vrijeme za primanje kerigme.

Iskustva Sofije Cavalletti i Gianne Gobbi pokazala su i potvrdila već zabilježen Montessori fenomen iz Barcelone. Religiozno iskustvo, kaže Cavalletti, zadovoljava djetetove emocionalne potrebe neovisno o dobi, spolu, kulturi, vremenu. To nijekati znači osporiti njegovu postojeću vitalnu potrebu. Dijete živi od međusobne razmjene ljubavi s majkom, ona ga ispunjava, međutim, nakon religioznog iskustva doživljava da je majčinska ljubav manja u odnosu na neiscrpnu Božju ljubav. Bog za dijete nije apstraktni pojam već Netko tko ga poznaje, Netko koga ono želi sresti napose u Kristu, Dobrom Pastiru. Ta  prispodoba najviše pobuđuje zanimanje i pozornost djece u dobi od 3 godine. Isus, Dobri Pastir privlači dijete svojom ljepotom i majčinskim likom. Isus, lijepi Pastir ujedinjuje u sebi i dobrotu i ljepotu, i ljubav i nježnost, i radost i svjetlo. Bog u Isusu Dobrom Pastiru zahvaća svoja stvorenja onkraj  ljudske ljubavi. Dijete mu se otvara i odaziva neizmjernim zadovoljstvom. Dijete priopćuje svoje iskustvo Boga sebi svojstvenim jezikom, drukčijim od jezika odraslog. S. Cavalletti kaže da se djetetov jezik sastoji više od djela i ponašanja nutrine nego od riječi. Upravo ta sposobnost pounutrašnjavanja događaja dopušta mu da dokuči i pronikne više od odraslog skrivenu stvarnost sadržanu u prispodobama i jeziku liturgijskih znakova.

Svaki prikaz, bilo biblijski ili liturgijski odrasli –katehist- ne interpretira već daje u cijelosti, osim pojedinih manje razumljivih termina. Na prvom mjestu nije iskustvo katehista nego Riječ. On ukazuje na neke točke za vrijeme prikaza, zatim se povlači ostavljajući mjesto za intimni razgovor s unutrašnjim Učiteljem. Takvo poimanje odrasloga u potpunosti je novo obzirom na uobičajeni način rada. Njegova uloga definira se evanđeoskim terminom beskorisnog sluge.

Kateheza Dobrog Pastira poštuje sveto u djetetu. Upravo kao malo gorušičino sjeme koje može rasti samo ako ima dobre uvjete. Mi vjerujemo da dijete posjeduje duhovne i religiozne sposobnosti. Trebamo samo sijati i dati pogodno vrijeme i mjesto da može narasti. S. Cavalletti kaže: Pomažući djetetov vjerski život, daleko od toga da mu namećemo nešto strano, odgovaramo na njegov tihi zahtjev: Pomozi mi približiti se Bogu.